Hadž je jedan od stubova islama i farz (stroga vjerska dužnost) svakom slobodnom, punoljetnom i pametnom muslimanu i muslimanki koji posjeduje imovinu za putovanje i slobodu puta. Uzvišeni Allah kaže:
وَللهِ عَلىَ النَّاسِ حِجُّ الْبَيْتِ مَن اسْتَطَاعَ إِلَيْهِ سَبِيْلاً. (آل عمران، 97)
Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti. (Alu Imran, 97.)
عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ قَالَ: سُئِلَ النَّبِيُّ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ: “أَيُّ اْلأَعْمَالِ أَفْضَلُ؟” قَالَ: “إِيمَانٌ بِاللهِ وَرَسُولِهِ”. قِيلَ: “ثُمَّ مَاذَا؟” قَالَ: “جِهَادٌ فِي سَبِيلِ اللهِ”. قِيلَ: “ثُمَّ مَاذَا؟” قَالَ:”حَجُّ مَبْرُورُ”. (رواه البخاري)
Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan je: ‘Koje djelo je najvrednije?’ Odgovorio je: ‘Vjerovanje u Allaha i Njegova Poslanika.’ Onda je ponovo upitan šta je potom najvrednije, pa je odgovorio: ‘Ulaganje napora na Allahovom putu.’ Onda je ponovo upitan: ‘Šta je potom najvrednije?’ Odgovorio je: ‘Kod Allaha primljen hadž.’” (Buharija)
Hadž je stroga obaveza, koja je bila poznata i prije pojave islama. Ona datira iz vremena Ibrahima, alejhis-selam. Arapi su redovno obavljali hadž i prije poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koji je očistio ovaj obred od širka. Hadžije to potvrđuju, izgovarajući Telbiju, prilikom obavljanja hadža, riječima:
لَبَّيْكَ اللَهُمَّ لَبَّيْكَ، لَبَّيْكَ لاَ شَرِيكَ لَكَ لَبَّيْكَ، إِنَّ الْحَمْدَ وَالنِّعْمَةَ لَكَ وَالْمُلْك، لاَ شَرِيكَ لَكَ
“Lebbejkellahumme lebbejk, lebbejke la šerike leke lebbejk, inne-l-hamde venni’mete leke ve-l-mulk la šerike lek.” (Odazivam Ti se, o moj Allahu, odazivam, odazivam Ti se, Ti nemaš sudruga, odazivam Ti se, samo Tebi pripada zahvala, samo Ti pružaš Svoje blagodati i imaš apsolutnu vlast. Ti nemaš sudruga!)
Hadž je uzvišeni ibadet i on ima svoje mudrosti, koristi (materijalne, duhovne, pojedinačne, kolektivne, lokalne i svjetske) ciljeve i tajne. Jedna od mudrosti hadža je i ta da musliman izlazi iz uže sredine koja ga okružuje i upoznaje se sa muslimanima cijeloga svijeta, te tako proširuje svoje spoznajne horizonte. Hadž muslimane uči miru i toleranciji. Hadž je mjesto i vrijeme mira i tolerancije. Hadžija u toku obreda hadža ne ubija životinje, ne siječe grane drveća, ne kida bilo koje bilje i od njegova uznemiravanja su svi pošteđeni. Hadžije se navikavaju na jednakost u toku obreda hadža. Muslimani osjećaju pravu jednakost kroz namaz i daleko jaču jednakost kroz hadž. Svi su, u namazu, u safovima, ali je moguća razlika u nošnji, po kojoj se neko razlikuje od drugih. Međutim na hadžu se brišu i te razlike. Sve hadžije zaogrnute su u bijele ihrame i brišu sve vanjske razlike među vjernicima. Za hadž se može kazati da je to hidžra Stvoritelju.
Hadžija ostavlja svoju domovinu, porodicu, imetak i poslove i ide na put, odazivajući se pozivu Allaha, dželle še'nuhu, kad naređuje Ibrahimu, alejhis-selam:
وَأَذِّنْ فِي النَّاسِ بِالْحَجَّ يَأْتُوكَ رِجَالاً وَعَلَى كُلِّ ضّامِرٍ يَأْتِيْنَ مِنْ فَجٍّ عَمِيقٍ (الحج، 27)
I oglasi ljudima hadž! Dolazit će ti pješke i na kamilama iznurenim, dolazit će iz mjesta dalekih. (Hadž, 27.)
Zbog tog poziva, hadžija u Telbiji ponavlja: “Lebbejkellahume lebbejk”. To je odgovor na Allahov, dželle še'nuhu, poziv upućen svim muslimanima.